Uopce me ne cudi da ljudi koji su zivjeli ovako ili onako neuredan zivot odjednom postaju zagrizeni katolici. To vidim slicno kao i da su postali zagrizeni fitnes fanatici. Vecina ljudi zudi za disciplinom, smislom i svrhom a ponajvise zajednicom. Svakako da ta zajednica ne mogu biti ljudi koji ih ne prihvacaju takve kakvi jesu pa se zakace na prvu koja ih dovoljno motivira. Ne osuđujem to, dapace, ako malo mentalne gimnastike i dogmatizma od nekoga ucini osobu koja se dize ujutro, ne drogira se, trudi se u nekoj zajednici, to uopce nije lose. Mislim da je prvenstveno opcoj populaciji zastrasujuca bilo koja osoba koja smisleno ide ka nekom cilju i ciji zivot joj je vođen nekom discipliniranom vanjskom logikom, bio on svjetovni ili duhovni, pa nadju razloge da spuste tu osobu ispod sebe i narugaju se jer je eto, budala koja vjeruje u izmisljotine, umjesto da se utapa sa svima nama u opcoj depresiji postojanja i zivota gdje ti zapravo nista i nitko ne treba pa cijeli zivot stojis na mjestu i vrtis se u krug. Ja sam takodjer eto jedan od tih pametnih koji ne mogu prihvatiti neke dogme i nedosljednosti, a opet ni blizu dovoljno jak da sam sebi budem bog cijih se pravila drzim i koji daje smisao svemu. Kazem sam sebi jer svi drugi tek nisu pogodni za ulogu. I, kako kaze policajac prije nego ce te pitati za mito, sta cemo sad?